…Kad bacim pogled pred sebe,
Kakav beskrajan prostor u kojem ja ne postojim;
A kad pogledam iza sebe,
Kakva strašna povorka godina u kojima ja ne postojim,
I kako malo prostora zauzimam u tom golemom bezdanu vremena…[1]

Arhitekt Željko Kovačić poznat je po svojim ‘muzejskim zah­vatima’, gotovo da bi se moglo reći da je svojim radovima pos­tavio mjerilo po kojem se određuje uspješnost arhitektonske interpretacije i organizacije nekoga muzejskog postava. Samim tim i očekivanja i mjerila za njegov novi uradak postavljena su vrlo visoko. Jedna od bitnih karakteristika njegova oblikovanja svakako jest narativnost arhitekture, koja je otišla korak dalje od same prezentacije izložaka prema njihovom oživljavanju, dramatizaciji. Krapinski pračovjek, od milja zvan dedek Kaj­bumščak, svakako je zahvalna tema za dramatizaciju. Znajući i prije odlaska u razgledavanje muzeja za multimedijalnost pristupa ‒ od posebno za muzej snimljenoga kratkoga igranog filma, skulpturalnih instalacija, holograma i kompjutorskih simulacija, do raznih referenca i citata (Alise Lewisa Carrolla, Leonarda da Vincija, Tesle...) ‒ glavno mi je pitanje bilo na koji je način autor uspio arhitekturom udomiti tako ambiciozan projekt.

Peter Zumthor napisao je kako postoje dva osnovna principa prostorne kompozicije u arhitekturi: zatvoreno arhi­tektonsko tijelo koje omeđuje, odvaja prostor izvan od onog unutar sebe i otvoreno tijelo koje obgrljuje prostor, koji i dalje ostaje povezan s beskonačnosti vanjskog prostora[2]. Na prvi pogled Muzej krapinskih neandertalaca pripadao bi prvoj skupini, ukotvljen u usjeku između dva brežuljka, gotovo ne­vidljiv, odvojen od ‘vanjskog svijeta’ ulaznom stijenom od ref­lektirajućeg stakla i ukopan u polustijenu, no stvari često nisu onakve kakvima se isprva čine.

Posjet muzeju zamišljen je kao putovanje kroz vrijeme, startajući prologom smještenim u kolovoz 1899. kad je krapinski učitelj Rehorić poslao Kram­bergeru čudne kosti koje je pronašao. Scenografski je simulirana Krapina tog vremena s gradonačelnikom Vilibaldom Slugom koji je Krambergera odveo na lokalitet, uključujući i apoteku u kojoj su zaštićeni prvi nalazi. Još uvijek u sklopu tog uvoda, bivamo upoznati s osnovnim trenucima u povijesti zna­nosti, temeljnim za postavku teorije o postupnoj genezi i razvoju prirode, koja je kulminirala u Darwinovoj teoriji evo­lu­cije. Taj je dio napravljen u prepoznatljivom Kovačićevu stilu, uz malu pomoć tehnologije kompjutorskih displeja i ho­logramske slike, dovedenih do savršenstva. No, tu tek po­činje prava priča. Prošavši kroz uzan prolaz, tamnom zav­jesom odvojen od ostalog prostora, u carrollovskom stilu krećemo na putovanje kroz vrijeme.

Bilo bi bespredmetno prepričavati što se na tom putovanju posjetitelju događa, to prepuštam čitateljima da otkriju sami. Ono što je bitno s aspekta arhitekture jest svojevrsno ‘odmotavanje’ prostora generirano i proporcijom i geometrijom tog prostora, ali prije svega kretanjem kroz njega. Plohe koje ga definiraju u svojoj jednostavnosti dakako sugeriraju špilju, ali njegova kvaliteta ne leži u formi, čak ni materijalu, naprosto armirani beton koji svojom monolitnošću sugerira špilju, a otiskom daščane oplate daje i taktilnost, nego prije svega u inteligentnom korištenju haptičnog doživljaja prostora u službi naracije. Željko Kovačić, kao majstor interijera, ovdje pokazuje hrabrost da odustane od dizajna ‘u svrhu lijepog’ i posegne za, s jedne strane, ele­mentarnošću arhitektonike spiralno savinute rampe i svoda u na­tur-betonu, i s druge strane virtualnošću suvremenih me­dija. Hiperrealistične skulpture Elisabeth Daynes predstavljaju logičan nastavak Kovačićeve strategije brisanja gra­nice izme­đu izloška, simulacije, fakta i fantazije.

Ljudska percepcija funkcionira na dvojak način. Prvi njen postulat je da promatrač ‒ subjekt bude odvojen od stvari koje promatra – objekta. No, istovremeno i kontradiktorno, promatrač da bi bio ‘ovdje i sa­da’ mora biti dio te stvarnosti, uključen u nju, okružen njo­me, jer je u protivnom riječ o reprezentaciji stvarnosti (slikom, filmom ili nekim drugim medijem). Nadalje, našu pri­sutnost, tamo gdje jesmo, doživljavamo kao atmosferu ili ugo­đaj, koja neminovno ponovo utječe na percepciju bojeći je našim emotivnim odnosom (sviđanjem, nesviđanjem, me­morijom prethodnih iskustava…) spram nje. Iz tog razloga arhitekturu, kao oblikovanje prostora, u svoj svojoj punoći možemo doživjeti jedino svojom fizičkom prisutnosti u njoj i kretanjem kroz nju. Kovačićeva organizacija kretanja kroz muzej, koja je istovremeno i vremenska linija prezentiranja izložaka, ispričana je prije svega arhitektonski ‒ rampom, pa tek onda dizajnom pojedinih elemenata. Gestom kretanja omogućena je participacija u arhitekturi pomoću koje naše unutarnje raspoloženje možemo uskladiti s temom tog pros­tora, ‘ući’ u atmosferu. Uvlačenjem u igru, u sudjelovanje, u gotovo djetinje prepuštanje putovanju kroz vrijeme, koje je slikovito (i istovremeno fascinantno) pokazalo povijest našeg svijeta tijekom 24 sata, u kojem naše ljudsko postojanje, u razmjeru s postojanjem svijeta zauzima tek posljednje se­kunde toga dana, Željko Kovačić kao arhitekt i Jakov Radovčić kao autor postava napravili su nešto više od još jednog mu­zeja. Metodološki je, naravno, moguće raspravljati o to­me je li takav pristup populistički, no muzeji su od svojih po­če­taka bili svojevrsna Wunderkammer – mikrokozmička re­pre­zentacija ‘teatra svijeta’. Prezentacija toga svijeta oko nas mijenjala se kao i način njegova shvaćanja, kao evolucija ideja i predodžaba. Kovačić je svojim rješenjem Muzeja kra­pins­kih neandertalaca sjajno uhvatio duh vremena, ali ne sa­mo to, on je svojom magijom uspio da, uza sav moj napor da po­zorno pratim ono o čemu ću pisati, bar na izvjesno vrije­me zaboravim na arhitekturu i da gotovo dječjom radošću sudjelujem u putovanju kroz vrijeme sa svojom kćeri.

Ako se vra­timo na Zumthorovu postavku s početka teksta o zat­vorenom i otvorenom arhitektonskom tijelu, prvobitan dojam zatvorenosti građevine (u smislu njena volumena) zamije­nio je osjećaj da je muzej ne samo na neki virtualan na­čin pro­širen u vanjski prostor, nego je proširen i u vrijeme. Bi­va­nje u vremenu, trajanje, kategorija je arhitekture koja se rijetko koristi. Ovdje je vrijeme, uhvaćeno u arhitekturu kroz kretanje, ono stvarno i metaforično, vjerojatno i njena najveća vrijednost. Na kraju, možda upravo ono, ovdje vrlo doslovno prikazano vremenskom crtom povučenom na podu muzeja, predstavlja i najvažniju pouku samog muzeja, ukazujući koliko malu i zapravo beznačajnu ulogu u vremenu Zemlje, a kamoli svemira, mi ljudi zauzimamo. Ljepota svijeta oko nas, koja nam je dana našim postojanjem, u trenutku kratkom poput bljeska, trebala bi nas poučiti da je poštujemo te, naposljetku, da je život važniji od arhitekture.